Dnevnik jednog iseljenika - Povratak za Sarajevo 3.deo
8. septembar:
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gde cemo, deca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Deca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c', zaboravljaju umetnuti h gde treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce od nas biti.
24. oktobar:
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u Općtini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar:
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Deca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavamo shvatiti trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumevanjem unutrasnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu preziveti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.
24. decembar:
Poslednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Teraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, poneli smo nesto baterija, sveca, mleka u prahu, kafe i dve-tri cokolade, da obradujemo nase. Poslednja noc na jebenom severnoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove sto na njemu zive.
25. decembar:
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakirane vrece mleka u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo meru. Psujem tecno. Oni se smeju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar:
Amsterdam. Mmmm, osecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg sveta, svi idu na drugu stranu. Svece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primecuje.
31. decembar:
Nakon dve noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. januar:
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Deci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih reci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.
6. januar:
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v megli toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku. Carinik se smeska, policajci se smeskaju, taksista se smeje, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.
7. januar:
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na stanicu, banka jos radi. Menjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.
8. januar:
Ovo pisem posle. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozadi. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuvana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus.
Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam pre rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar:
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuvanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.
12. januar:
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, setim se kako smo ovde cekali na konvoj. Budale, ko nas je ter'o. Pa, nece Bosna nigde, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je videla neke momke kako pretovaraju svece i nesto se domundjavaju oko nasih sedista.
Prijavljujem policiji. Smeje se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smeju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar:
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar:
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. februar:
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam isterati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. februar:
Donosim odluku. Idem u policijsku stanicu na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se grohotom smeju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam resenje za stan i nalog, i da nemam gde spavati, i da cu se ubiti na mestu ako nesto ne ucine. Svi se smesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigde nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar:
Bas je nas svet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca doneli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i deca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart:
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vredno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove deci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovde nista ne priznaje.Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot ziveo ovdje.
2. mart:
Pitate se, gde cemo sad. Necemo nigde. Ovde nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovde. Ne mogu nas odavde vise ni puskom oterati. Dobro nam je - u pi**u materinu.
NightSky
01.02.2013, 19:04
Kako se Ćazim naš'o u Amer'čkom zatvoru
Pitaš kako sam dop'o zatvora u Amer'ci, jarane. Prijavila me u mene žena i djeca. Vjerov'o il' ne. To ti je bilo nekako... 'vako.
Zovu mene je’an dan iz škole, kažu, mali ti dobio sindrom. Od koga, reko’, pizda im materina ona drogeraška, mora da su donosili inekcije u školu. Šta je, reko’, fasov’o? ADHD, kažu. Noge mi se o’sjekle. Hoće l’ preživjet’, kukam ja po školi, dje je ba da ga vidim, na šta l’ mi maksum sliči?
Kad eto ti ga vode, njih petero, jebo te. Direktor’ca, garava k’o odžak, pa neka debela rospija, valjda medecinska sestra, pa onaj sekuritu oficer, pa vatrogasac, i još neki mali iz starijeg raz’da, neki naš iz Zen’ce, da mi prevodi, da bolje razumim, k’o biva ja ne znam dobro engleski. Vidim ja mali mi zdrav i čitav, nije se os’o, ma k’o normalan. On ti, kaže debela, ima ADHD. Ma, šta vam je to, skoči’ ja, govor’te više, ako Boga znate! To ti je, kaže sad ona garava, Atention Deficit Hiperactiviti Disorder.
Okrenem se ja onom malom iz Zen’ce, šta, reko’, ova kaca Boga ti laprda, čime se ba zarazio? Ma, veli, nije to zarazna bolest nego je Ekrem nemiran u školi, jurca po hodnicima, skače po klupama, zajebava svakog, hoće se Boga mi i pomarisat’. Laknu meni nama’. Molim te, prevedi im, ako mene dobro ne razumiju, da ništa ne brinu, izliječiću ga ha kući stignemo.
Nećeš ga ti liječit’, podvrisnu ona deb’la, imala je brat bratu dvjesto oka samo u gus’cama, i još toliko u dva stomaka podno onog glavnog stomaka. A sva nafrakana, k’o neka džizlija. Imamo mi, kaže, terapije koje njemu trebaju, imamo psiologe, sociologe, mi ćemo njega sredit’. Ništa vi ne brin’te, gospodjo, znam ja, reko’, jednu pravo dobru terap’ju iz Bosne, naučio sam je od rahmetli babe, on od njegovog babe, i sve tako. Ooo, veri intrsting, kaže direktor’ca, ta terapija je kod vas u Bosni neka tradicija, prenosi se sa koljena na koljeno? Nije, reko’, kod nas to ide s bubrega na bubreg, draga gospodjo.
E, pa, kaže, direktor’ca, its najs što vi imate te tradicionalne terap’je i lijekove iz Boslovakije, ali vi nama morate reć’ kako se to sve zove, tako da možemo provjerit’ jel’ to FDA pruvd.
- Šta ti je to, ba?
- Znate gospod’ne, opet uskoči ona kaca, ovo je Amer’ka, ovde svi lijekovi i terap’je moraju biti pruvd od FDA, posebne organizacije koja se bavi zaštitom našeg zdravlja. S tim nema šale. Nije vam ovo tamo neka Čekoslokratija.
- Ma, nema, reko’, problema, sve ću vam ja napisat’. Mali, daj taj plajvaz! Imamo i mi medecinsku skraćenicu za to, reko’. To vam je – DGNK.
- Ooo, najs, najs, kaže ona, letmi rajtit dovn, znači Di – DŽi – eN – Kei.
- E, kod nas je to malo drukčije, gospodjo. Mi to spelujemo ‘vako-
- De – Ge – Ne – K.
- Ouu, ok, znači De-Ge-Ne-K ?
- Degenek, degenek, reko’. Baš tako.
- A kako se to administrira?
- Š’a ti je to?
- Aj min, kaže, kako se uzima ta terapi?
- E, to vam je, reko, ‘vako relativno, može da se popije samo jednom u životu i ADHD je k’o rukom odnesen, za sva vremena.
- Imposibl, kaže. Haubig doza?
- Hm, mora biti onako poveća. Domaćinska. Onako podebela, da se nikad ne zaboravi. Sve zavisi ko vam je daje. Onome kome je to administiro na primjer moj rahmetli babo, tome druga nikad nije trebala.
- Oo, vaš otac je bio medecinski radnik?
- Ma jok ba, fizički.
Ma nisu prošle ni tri hefte zove onaj mali iz Zen’ce. Šta je, reko’ sad? Kakav je sad belaj ? Sad je, kaže, u pitanju OUTIZAM. Ma, kad se i u to uključilo pašče jedno ?! A priprijetio sam mu da se mani polit’ke i tih gluposti, komunizma, budizma, patriotizma, outizma, svega. Ko ga je na to nagovorijo? Mora bit’ onaj Ćamilov taksirat Faruk. Nije to to, kaže, to ti je opasna bolest, bleji u prazno, gubi se, ne prati nastavu, potpuno o’sutan i tako. A to je to, reko’. O’sutan. Opasna bolest, veliš. E ovog puta ću ga ja izliječit’ za sva vremena i to od svih bolesti! Nikad više neće biti hasta.
Tako ti je to u Amer’ci, moj jarane, sve je bolest. Ako ne ‘odaš kako oni misle da treba, ako ne pričaš, ne slušaš, ne spavaš, ne jedeš, ne jebeš, svemu odma’ daju ime, pa skraćen’cu i… nema ti više spasa. Od ljekara do ljekara, od bolnice do bolnice, ne možeš ih se više nikad kutarisat’. Svaki dan u ap’teku k’o u menzu i uzimaš lijekove za sve moguće skraćen’ce – ADHD, MRSA, AIDS, KFOR, FDA, FBI, ima ih ba mali milion.
Iš’o ja na neke preglede i zovne mene taj famili hećim da hitno dodjem kod njega. Moraš, kaže, odmah početi pit’ lijekove za ho’sterol. Što, bolan ? Ho’sterol ti je , kaže, 215. Pa, reko’, i prošle god’ne mi je bio 215 pa si rek’o da mi je u gran’cama normale. E, kaže, to je bilo prošle godine. Sada su stručnjaci pronašli da je normala 200 a ne više 220, pa je tvoja situvacija sada kritična, hitno moraš početi pit’ lijekove.
Jeb’o mater te si ti normalan, reko’. Prije šes’ mjeseci si mi sa istim nalazom rek’o da sam zdrav k’o dren, a sad ka’eš da sam u kritičnom stanju! Pa, ko je ovde lud, čovječe, ti ili ja! Stručnjaci su, kažeš, tako odlučili. Ma, jebem ja i tebe i te tvoje stručnjake, svaki’ po godine to mijenjate da bi ap’teke zgrnule pare, a i vi s njima. Neću ih pit’, pa makar crk’o nama’. Nosi ih materi !
Mafija je to, jaro moj. U mene se žena bila u to ufurala, pila svaki dan po 28 lijekova. Samo vidiš po cijeli dan trza glavom nazad. Pa je poslije neko nagovori na onu makrobiot’ku. Ja, tog belaja. Počela da donosi neku travu u kuću, neku crnu rižu, oči joj se ‘vako ukosile, neke smrdljive supe, istopila se, nemaš je zašto ufatit’. Navalila na men’ svaki dan, pusti tu, kaže, kafu i cigaru, što će ti rakija, nije to zdravo. Meso, hljeb, baklave, tufahije, sve to treba izbacit’. Slušam je i ne mogu da vjerujem svojim uš’ma. Čuj, izbacit’ baklave i tufahije, pa čime ću se, reko’, zasladit’ poslije ručka? Treba, veli, da jedeš voće.
Voće? Ma, dje ti je to, reko’. Šljive brezukusne, izgledaju k’o jab’ke, jab’ke k’o bundeve, kruške mirišu na banane, jagode imaju ukus trešanja, sve se izmiješalo, sve raste u svako doba godine, dana i noći, ma koje crno voće, nek’ ti ga jede u tebe babo.
Vrnem se ja jedan dan iz fabrike gladan k’o vuk a na astalu u tanjiru nešto crno, tanko, ubudjano, ušćulo se, Bože ubrani.
- Dje ti je pita, reko’ ?
- Ručak je na stolu, kaže. I pokazuje na ono.
- Šta ti je, reko, to ?
- To su, kaže, alge.
- Kakve alge?
- Japanske.
- Odakle ti to, reko’.
- Iz Japana.
- Šta ima za jest’?
- Pa to, kaže.
- Šta to?
- Morske alge. One su vrlo zdrave.
- Pa ako su tako zdrave zašto nisi nikad vidila Japanca većeg od metar i po? Moj Ekrem im može svima pitu s glave jest’.
- Al’ su zdravi.
- Čuli ti šta te ja ‘pita’? Dje ti je pita?
- Šta će ti , kaže, pita, od nje se samo deblja. Pita se, kaže, neće više jes’ u ovoj kući. Sir nije dobar za ho’sterol, meso se ne probavi ni za heftu, vruće tijesto……nije više stigla reći ni je’ne, dofatio sam je za grlo i poč’o maštrafit’. Utrča mali kad je čuo da ona zapomaže pa dofatih i njega, pa sve o jednom trošku. Oderem ih jarane oboje od batina, onako po pe-esu, k’o što je rahmetli babo mlatio. Ruke su mi otpale.
- Jeste l’ vi, kaže onaj žućo, mister Kazim Klika?
- Nismo, reko’.
- Kako , kaže, niste. Daj dokumente.
Dam mu ja vozačku
- Kako , kaže, niste kad ovde pise Kazim Klika.
- Ne piše tu, reko’, Kazim Klika, ti ne znas čitat’.
- Nego šta piše?
- Piše Ćazim Klica.
- Pa, jestel’ to vi , kaže?
- To jesmo. Izvol’te, šta treba?
- Jesi l’ ti ovom malom otac? I pokazuje ne Ekrema.
- U mene žena kaže da jesam. Šta je ugursuz uradio? Razbiću ga!
- Nije, kaže, nista uradio, nego otkud njemu masnice po cijelom tijelu?
- A too, bi mi lakše, sve je ok, reko’, nemojte da vas to baderuje, te šljive sam mu ja napravio. Baš sam ga juče dobro izudar’o.
- Znači priznaješ da si ga tuk’o, uskoči onaj garavi.
- Čuj, tuk’o, ma odr’o ga od batina.
Nih se dvoj’ca zgledaše pa kaže onaj žuti, odma’ ćete poći s nama. Dje, reko? Kod sudije, kaže, pa u zatvor. Optuženi ste da ste tukli dijete. Ma, šta je vama, jeste l’ vi normalni, nisam ja tuk’o ničije dijete, samo sam izmaštrafio u mene Ekrema. Ko će meni zabranit’ da bijem vlastito dijete kad god ‘oću ? Bijem ga redovno, bije ga u mene žena, bije ga u mene amidža, dajdža, bijo ga je i Abaz, nastavnik matemat’ke, Zuko, nastavnik muzičkog, rahmetli nena Fatima, rahmetli dedo Huso, nema ko nije, i sad ti meni ka’eš da ga ja nemam pravo bit’! Pa ko će ga onda mlatit’?
- Ne treba niko da ga bije, kaže odžačar, s djecom treba pričat’, lijepo im sve objašnjavat’, biti s njima k’o drug. Ovo je Amer’ka, demokrat’ja, svako ima pravo da kaže i radi šta ‘oće, i niko nema pravo da ga zato bije.
- E, ti priče, reko’. Ma, sit sam ja te vaše demokrat’je, zato vam i jes’ sve bankotiralo i cijeli ste dunjaluk pokrali i o jadu zabavili. Da se znao domaćin i ko koga treba da bije ne bi danas cijeli svijet bio na belaju.
- A dobili smo takodje i prijavu, kaže žućo, da ste silovali kamilu.
Ja se šokir’o!
- Kak’u ba kamilu, reko, ko je silov’o kamilu, jes’ ti ba normalan?
- Kamilu, vašu suprugu, veli onaj žuti.
- Ma, misliš Ćamilu, jebem te nepismena. Ko kaže da sam je silov’o?
Kako mogu silovat’ u mene ženu? Koji ste vi hajvani, čo’eče Boži!
- Ona kaže da ste je silovali prošle sedmice.
- Ko je ba silov’o ? Ma, bio joj ćeif , sama tražila!
- Jes’ prvi put . Al’ drugi put joj, kako ona kaže, nije više bilo do tog’. Znači bilo je protiv njene volje. To se ovde smatra silovanjem, gospodine. Ovo je zemlja od zakona.
Udario na belaj, pa eto ti. Tako sam ti ja zaglavio u ćuzu. Da ne povjeruješ svojim uš’ma. Prijavila me u mene žena. I dijete.
Umal’ se nisam obeznanio. Samo što me nije šlag trefio. Čuj, ja repov’o rodjenu ženu. I to tek drugi put, jer joj više nije bio merak. Ja, dje sam ja doš’o, Tito dragi.
Jarane, i to je Amer’ka.