Prvobitno poslao korisnik ZliZec
(Poruka 45920)
Evo i našeg iskustva sa jučerašnjeg intervjua. Prvo što bih naglasio je da se naoružate strpljenjem, jer je prošlo skoro celo jedno radno vreme u čekanju! U 8.30 smo smo imali zakazano, bili tamo oko 8.15. Bilo je nekih dvadesetak, trideset ljudi za turističke vize. Čekanje do 8.45, kada smo ušli. Na ulazu pokazujete neki dokument (pasoš, ličnu kartu), zbog identifikacije, jednom jako ljubaznom gospodinu. Da naglasim da je kompletno osoblje vrlo prijatno i profesionalno. Ono što nas je iznenadilo je da su nas upamtili već posle prvog prolaska kontrole i da su nam se kasnije obraćali kao da smo tu svakog dana, a prošlo im je bar 200 ljudi juče, po mojoj proceni. Nakon pokazivanja jednog od pomenutih dokumenata ulazite u prvu prostoriju, gde prolazite kroz metal detektor i ide kontrola svega što nosite, nešto slično kao na aerodromu. Da napomenem da nosite sa sobom od elektronskih uređaja samo neophodno, jer ćete sve morati da ostavite na ulazu. Ja sam imao neku fleš memoriju, privezak od alarma na ključevima od kola, mobilni telefon... Sve ostaje kod njih i dobijate broj sa kojim to podižete kada izlazite. Nakon kontrole nastavljate kroz dvorište ambasade do druge zgrade gde ćete provesti ostatak dana. Sledi šalter gde dobijate štampan broj na jednom parčetu papira....I čekate...Do kraja dana čekate i pratite displej da se vaša cifra pojavi na njemu. Taj broj vam daje jedan gospodin koji je priča za sebe. Nas je tokom celog dana tretirao kao da smo kućni prijatelji. Pretpostavljam da tako sa svima postupa, jer mu je to posao, ali kamo sreće da su naši službenici barem upola ljubazni i profesionalni kao on. Čovek je stvarno legenda i uvek je tu ako vam bilo šta treba. Sledi čekanje od nekih sat vremena, pa idete u neku prostoriju pod rednim brojem 10. Od 1 do 9 su šalteri i ta jedna, poslednja, u kojoj predajete dokumenta i u kojoj će biti i intervju. Tu ostavljate dokumenta i imate razgovor na srpskom koji je skoro identičan samom intervjuu. Pitanja tipa gde idete, kod koga, koliko puta ste aplicirali itd. Nama konkretno je vratio ja mislim polovinu papira i dokumenata, koji su verovatno nepotrebni. Ono što je zadržao su koverte sa lekarskog, originali i kopije izvoda iz matične knjige rodjenih i venčanih, samo originale iz suda i policije, original i kopiju suprugine diplome (pošto je ona izvučena) i pasoše sa kopijama prve strane. Da, još po dve fotografije je uzeo prvo, tako da i to treba. Iste kakve ste slali u Kentaki sa dokumentima. Ovo ostalo kao da nije ni gledao. Pod ostalo mislim na moju diplomu sa kopijom, kopije iz suda i policije za oboje, štampan mail od brata (pozivno pismo), suprugin stari pasoš (pošto je nov bio star svega petnaestak dana, pa smo nosili i stari za svaki slučaj) i one papire o vakcinama koje dobijete na lekarskom. Ovo što sam nabrojao izgleda da i ne treba! Opet čekanje od oko sat vremena, pa plaćanje taksi za vize od 660$ za dvoje. Mi smo imali dolare i sve je prošlo bez problema, a može i u dinarima. Pošto nismo imali sat, jer smo telefone ostavili na ulazu, ne znam tačno koliko je bilo sati kad smo izašli, između 11 i 11.30. rekli su nam da će intervju biti najverovatnije u 13.30. Pauza od dva sata i stigli smo oko 13.15 ponovo ispred ambasade. Tu ispred je bilo, da ne preteram pedesetak mladih ljudi, ja mislim studenata, i kasnije su stalno dolazili i dolazili, pretpostavljem kako su imali zakazano. Ponovo ista precedura na ulazu sa obezbeđenjem, nov broj i pogađate? Čekanje od sat vremena, možda i više :no: Da smo bar imali telefone pa bi valjda lakše podneli. Meni je baš teško palo to sedenje u prazno, valjda što sam bio baš umoran i neispavan od ranijih obaveza. To se videlo u toj meri da su nas na izlazu iz ambasade, kada smo išli na pauzu, ljudi iz obezbeđenja pitali zašto smo toliko smrknuti. Kao šta vam je, pa idete u Ameriku, osmeh na lice... Dalje, prvo prozivka na neki šalter 8 gde su nam uzeli taj papir sa brojem, pa ubrzo i odlazak na još jedan šalter gde nam je čovek koji govori na engleskom uzeo otiske svih deset prstiju. Ako vam se znoje ruke, kao mojoj supruzi, dobijete neki gel da namažete jagodice :da: Sledi čekanje od oko pola sata i napokon intervju! Ponovo prostorija sa brojem 10. Sedite nasuprot osobe sa kojom razgovarate, a između staklo i pult kroz koji razmenjujete papirologiju. Ne znam da li je bio konzul ili vicekonzul, ali u svakom slučaju jedna fina i veoma prijatna osoba. Sed čovek sa sedim brkovima ili bradom, nisam baš najbolje zapamtio lik. Vratio nam je original diplome i izvode iz matične i knjige venčanih. Razgovor je bio na engleskom i nije ni pitao na kom jeziku želimo da razgovaramo, ali koliko sam shvatio razume i srpski. Pitao nas je naizmenično prvo imena, pa koliko imamo godina. Onda je pitao suprugu koju školu je završila, pa i mene to isto. Zatim da li radimo negde, gde i kod koga planiramo da idemo i šta planiramo da radimo kad odemo tamo. Ništa specijalno, neka osnovna pitanja. Na kraju nam je rekao da su nam vize odobrene i dao nam jedan savet. Da idemo u Njujork, jer po njegovim rečima svakako treba videti taj grad, ali da, pošto smo oboje školovani, ozbiljno razmislimo i o nekim drugim delovima SAD. Mislim da je nabrojao Teksas, Severnu i Južnu Dakotu i još nekih par država. Reče da je Njujork jako skup i da bismo lakše našli posao i generalno se lakše snašli u tim nabrojanim regijama, pogotovo ja, pošto sam inženjer. Tako nas je savetovao. Rekao je da sačekamo da nam se osoblje obrati sa informacijama o podizanju viziranih pasoša. Opet čekanje od oko 40min. i pozivaju nas na šalter da nam kažu da dodjemo sutra oko 15h po pasoše. Izašli smo oko 16h iz ambasade i to je bilo to. Još bih dodao je stvarno sve ovo oko razgovora u ambasadi formalnost, ali ipak dobro vodite računa da tačno i precizno popunite papire koje šaljete u Kentaki i da u ambasadi na razgovoru odgovorite na pitaja precizno i samo istinu. Neki ljudi koji su sa nama čekali su imali fine komplikacije i odlaganje viziranja samo zbog ne slaganja nekih datuma oko završetka školovanja.
Malo sam odužio ovo pisanje i nije baš sređen tekst, ali sam se trudio da što detaljnije objasnim proceduru i ceo taj dan intervjua. Ako se setim još nečega bitnog, napisaću... Juče sam bio preumoran, ali danas ćemo malo da zalijemo vize i neki novi, nadam se dobar, početak :beer:
|