Jao, ja tek sad vidjela ovu temu. Evo da i ja kazem neka svjoa iskustva pa se mozda i neko novi nadoveze sa svojim iskustvima.
Nasi su vec navikli da smo van zemlje i da ih posjecujemo par puta godisnje ili jednom godisnje kao sto je bio slucaj zadnjih cetri godina. prvo smo isli na fakultet, sest godina od moje 18 godine su me vidali praznicima. Ja sam jedinica i kao tinejder ni sama neznam kako i sto su oni prolazili. Vjerojatno im je bilo drago sto sam na faksu a i mozda im je dobro doslo da se odmore od mene jer prve tinejderske godine nisam bas bila dijete za pozeljeti.
Onda nakon tih sest godina tijekom kojih sam se udala, odma nakon faksa s muzem selim za Makedoniju. E tu je bilo, pa kud tamo? kad si vec daleko sta ne odes u neku bogatu zemlju? Naravno roditelji su uvijek htjeli za mene bolje od onog sto su oni imali, zar to ne zeli svaki roditelj? Medutim shvatili su valjda nase razloge, nikad nam nije bilo stalo do para i slave, vec smo imali druge ideale u zivotu, nalazili srecu u onome sto radimo, bez obzira koliko nam to financijski donosilo neku dobit.
Znaci cetri godine u Makedoniji, sto je relativno blizu Hrvatske, ali eto, vidali smo se zbog poslovnih obaveza samo jednom godisnje. KAd smo im rekli da postoji sansa da idemo za Ameriku, i oni i vecina rodbine bili su sretni, konacno idemo negdje gdje je bolje, pa kad nasvide jednom godisnje, da se bar mogu pohvaliti da smo u Americi
Bilo je naravno i ljudi po komsiluku, posebno u selu gdje mama ima vikendicu, koji su govorili kako je u Americi grozno, kako znaju toga i toga koji je tamo i nista nij napravio u zivotu, bla bla bla. Zavist, prvo sto mi je palo na pamet i iako su to sve dobri ljudi, ocito evo kad je nekom drugom bolje onda se cini sve da ga se spusti na zemlju i omalovazi.
O aerodromu je tesko pricati jer se ne zelim ni prisjecati maminih i tatinih ociju kada su nas ispracali. To je bilo nesto najteze, nedoreceno, oni sa zeljom da nama bude bolje zrtvuju svoju srecu, a to bi bilo da gledaju svoga unuka svaki dan, a ne ovako preko kompjutera. Ko je imao srecu da ima roditelje koji su cijeli zivot podlozili da svome djettetu stvore dobar zivot, zna koliko zrtve i odricanja su njegovi roditelji morali podnijeti, za sta? Da otprate svoje dijete na kraj svijeta sa blagoslovom, ne ocekujuci nista zauzvrat. Al, eto mi smo otpraceni sa blagoslovom, uz internet kao utjehu jer se vidimo i slusamo svakodnevno i nadom da cemo se sto prije vidjeti, bilo oni kod nas ili mi kod njih.