Tuzno je sve to sto se desava.... ja nisam psiholog, niti mogu bilo kakvim "dokazanim" teorijama da potkrepim svoje tvrdnje - ali bih da vas ipak pitam: ne cini li vam se da su ova danasnja deca daleko slabija od nas kad smo bili u njihovim godinama i ne cini li vam se da je danasnja tehnologija dosta uticala na to?
Da pojasnim - svega ovoga je bilo i kada sam ja isla u skolu, a verujem i mnogi od vas. Ali - resenje kako treba da reagujemo na mnoge probleme dobijalo smo iz sopstvenih iskustava i analizirajuci prethodne dogadjaje. Nismo donosili zakljucke na osnovu izjava "virtualnih" prijatelja koji mozda govore istinu a mozda i ne, nismo provodili sate uz koje kakve "reality" emisije nego smo gledali Opstanak, Mali i Veliki skolski program, Igre bez granica... Mi smo na tv provodili maksimalno sat vremena dnevno, veceri i vikende smo provodili napolju sa drustvom iz komsiluka. Ako se desi "kvar", niko nas nije snimao i prikazivao na "you tube", niti olajavao do besvesti na FB... cuje se ogovaranje, ti kazes nije tacno i to je to...popizdis, posvadjas se, otplaces ili ne - i sve to prodje... Zezali smo i mi svakog ko je debeo, ima veliki nos, klempave usi, grozne bubuljice ili whatever - za patike i farmerice nije bilo reci, jer smo bili u uniformama a one sve iste (u LA se u skolama i sada nose, pogotovo u privatnim da se deca ne bi statusno razlikovala). Da nam je bilo lako – nije. Ni manje ni vise nego deci i omladini sada.
Ja sam se potukla sa drugaricom iz odeljenja u sestom razredu – dva puta veca od mene, bezobrazna, nevaspitana, glupa. I svi su to tolerisali – neki i zato sto je trenirala dzudo. E, kad je jednom preterala – dobila je i modrice, i stolice, i klupu i pocupanu kosu i sve ostalo. I dan danas mi nije zao – nikad to vise nisam uradila jer sam znala da je pogresno, ali me niko posle toga nije ni izazivao. Dobila sam ukor direktora, kod kuce mesec dana ne izlaska iz sobe (nema TV, nema Politikin zabavnik, nema drustvo, telefon, posete). Ali – niko nas nije snimao, nije visilo na internetu, bilo i proslo. Ja sad ovo ne mogu ni da zamislim kakav je osecaj kad te neko usnimi i za dva dana celi svet moze da zna za tebe.
Cim je dete tuzno – depresivno, daj kod lekara. Ko je bre mene pitao jel’ sam depresivna ili nisam?! Kakvi lekovi?! Cuj depresivni – rade bre hormoni pa razbijaju. Znam naravno da ima i kriticnih slucajeva, ali uglavnom nisu – nase “nece da uci” je sada “Attention Deficit Disorder” molim te, strasan problem, jadno dete... Po ovoj sad logici trebalo je jos u 15 da skacem sa mosta jer sam popila samarcinu ko vrata kad su me moji cekali ispred stana i videli da me “neko” prati kuci? O drugim stvarima da i ne pricam, mnogo ozbiljnijim nego sto je to. Ne znam sta da kazem, nemojte me shvatiti pogresno – ne umanjujem problem, samo pokusavam da provalim sta se to toliko izmenilo u odnosu na period od pre 20 godina.. Zar je ovde biti gay teze nego u Srbiji? Zar su ovde deca podmuklija nego u Srbiji? Zar je ovde teze biti dete nego u Srbiji? Ja sad da kazem – ajde da pricam sa detetom, jer sa mnom niko nije, ali onda razmislim – pa ja nemam pojma kako se i sta se radi sa ovim FB i ostalim problemima. Ja to sto mogu da prenesem nema veze sa mamom od bivse drugarice koja izmisli profil na FB da osveti cerku, to sto ja znam je gledanje coveka u oci i ocenjivanje da li je govno ili nije. Za ovo sve ne znam sta da kazem. Da zabranim i FB, i youtube, i telefon - i to ne ide...ni nama nisu mogli da zabrane sta su hteli i cega su se plasili...Mogu samo da se nadam da mi dete bude jako i pametno.
|