[mikiSA]

Znam da izvlacim temu iz naftalina, ali citajuci ove postove imam potrebu da i ja par rijeci napisem. Iz potpisa se vidi da sam osvojila lutriju i u maju i u julu, pa je bilo ushicenje, onda razocarenje, pa onda opet ushicenje (bar mog).
Evo je kraj oktobra, po broju mislim da bih trebala imati intervju negdje u maju, ali moji roditelji jos ne shvataju da sam ja odlucila da idem. Mama cak i prijeti da ce mi zabraniti da idem (kako da ne, meni 30 i kusur godina), a tata jos uvijek i ne zna za lutriju, on misli da ja ostajem ovdje da zaradim (BiH LOL) penziju, ma kako da ne. Mama skrece temu cim ja pocnem da pricao o DV, kao bjezi od prihvatanja da stvarno idem.Tetak i tetka znaju i podrzavaju me, ali opet je i njima to nesto sumnjivo. Babi jos nisam rekla, ona mi je od cijele familije najvaznija i priznajem da me je strah da joj kazem, ima preko 80 godina i ja sam joj najvaznija unuka (iako ih ima 5).

Na poslu znaju dvije kolegice, sefica ne zna, cekacu maj da kazem. Ostali prijatelji: pa veoma ih malo zna, ovi koji znaju 90% me podrzava jer zna da cu se snaci tamo (zavrsila magisterij u US,i radila tokom skolovanja) ali ovih 10% je nevjerovatno zavidno, pokusava da te ubije u pojam svojim tamo nekim neuspjesima "rodjaka nekog tamo"...

2012 dobitnici kako vase porodice, prijatelji reaguju, mislim da trebamo pruziti podrsku jedni drugima, ako bar porodice to nece da urade...