[dulobar]

Uskoro ću napuniti 21. godinu, živim in the middle of nowhere, na posljednoj sam godini faksa i otkad sam bio mali oduvijek mi je želja/san bila Amerika, bilo prvo kroz crtiće (gdje sam i počeo govoriti jezik), kasnije kroz glazbu, filmove, serije, knjige, povijest, sve živo... Želim od svih zemalja otići živjeti u Ameriku, dubokom sam fasciniran njihovom kulturom, životom, umjetnošću te se nigdje drugdje ne vidim. Da budem još precizniji: Kalifornija i samo Kalifornija in my heart.
Kao AllenJohnJohnson: mlad sam i volio bi mlad otići zauvijek odavde te imam mali milijun razloga za to (doslovce ne znam odakle da krenem, ali krenut ću ovako).

Jednostavno osjećam da ovdje u Hrvatskoj, općenito na Balkanu ne pripadam i to po ničemu da ne pripadam, takva je situacija još od malih nogu (nikad nisam niti ću ikad pripadati) + situacija koja nikad neće doći u normalu, kako kad je u pitanju Hrvatska, tako i općenito cijeli Balkan. Problem je u mentalitetu, u glavama ljudi, u njihovim ograničenim mislima, primitivizam na svakom koraku... Ne mogu više gledati to sve, ovu državu, te ljude. To ništavilo, tu depresiju i to preživljavanje da ne nabrajam politiku, školstvo, lopove, mito, korupciju, ljubomoru među ljudima, grad u kojem živim koji i nije grad već jedna teška selendra koja ni ne postoji na karti. Ljudi prose po kontenjerima, nemaju za kruh i mlijeko, posla nema, a i za to moraš imati debelu vezu, navijači se tuku po stadionima i ulicama kad su utakmice... a kako god dođe neka vlast, jednom riječju gamad situacija je ista: nema tu života ni budućnosti i to mi je debelo jasno, ne vidim ništa dobro u tome svemu, plaši me i zabrinjava te hoću da odem dok je vrijeme.

Školstvo je sprdnja, moj faks da ne pričam na svakoj razini, kvaliteta nula (kako predavanja tako i profesori), jedino istinski dobro što imam od njega je stipendija koja je donekle početni kotačić kad je u pitanju skupljanje para ako me izvuku, dok situacija na razini obitelji mi je isto loša (imam 3 sestre sve udane, stričeve, čak i nećake... no jedino što jedni drugima rade jest ogovaranje, zabijanje noževa u leđa, lažni osmjesi, životarenje, prozivanje zašto ovo, ono... Ko u sapunici. Neki slabo i komuniciraju skupa - gotovo nikako, neki se tješe alkoholom, a neki imaju PTSP, a ja sam najmlađi u cijeloj priči te ne želim niti hoću da pratim tu cijelu sapunicu. Ni situacija unutar kuće nije išta bolja, no znam da roditelji kao roditelji bi prvi me podržali, naročito mama koja me i podržava da odem, dok za ove ostale me iskreno zaboli...

Sve skupa dno dna, gadi mi se sve to i znam da se nikad ništa neće promijeniti ka boljem, ni televiziju više ne gledam, nemam razloga da ostanem ovdje, hoću da se maknem od svega toga i da okusim pravi svijet, civilizaciju i život, da budem netko i nešto, da ostvarim svoj dječački san, svoj američki san: da normalno živim kao čovjek, da imam danas sutra svoju obitelj s kojom ću normalno živjeti i kojoj ću moći priuštiti normalan život. Ne mislim biti bogataš niti živjeti u metropoli već želim skroman normalan život sa svojom obitelji, u kući i to ne prevelikoj, u pravom gradu/gradiću, susjedstvu, družiti se s ljudima, biti dio pravog društva i zajednice gdje se poštuju zakoni, gdje se radi da situacija bude još bolja i bolja... Gdje život ima smisao. To i milijun drugih stvari.

Spreman sam na sve i svašta i znam da ne bi bilo lako, ali sam spreman da radim sve i svašta, ako i treba upišem tamo faks jer od svoje diplome tamo skoro ništa ne očekujem, da se svakako žrtvujem samo da uspijem u svom naumu: otići odavde for good, nikad se ne vratiti i ponavljam još jednom: ostvariti svoj američki san!