Sa 11 izbegla iz HR u SRB zbog rata. Do punoletstva sputavala sve svoje zelje i snove jer smo tesko ziveli. Upisala faks. Bombardovanje. Negde u mojoj dvadeset trecoj uspeli da se izvucemo iz podstanarskog zivota i dosli do svoje dve sobe u vlasnistvu. I tada, kada je sve trebalo da krene napred – iz mene je sve nagomilano i sputano krenulo napolje. Upala u depresiju. Izvukla se, zavrsila faks, zaljubila se.... Ali mi stalno fali taj jedan period zivota koji mi je nepovratno otet.
Prelila se casa kada sam shvatila da sam sebe UBEDILA da ne zelim da imam dete. A istina je da ne zelim da ga imam u ovim bolesnim zemljama. Ne pronalazim se, ne uklapam se, nisam ni u jednom ‚trendu‘. Ne zelim posao u drzavnoj firmi da bih dobila paket super plata – nerad – smrknut pogled – stav ‚nije kao sto je nekad bilo, sve je gore i gore‘ – ogovaranje i ostale malogradjanstine. Nisam naucena da zavrnem, prevarim, okoristim se i slicnim vestinama koje su pozeljne na ovom prostoru.
Nerad, nekultura, opste duhovno i materijalno siromastvo, nedostatak empatije i tolerancije, bahatost, intelektualni sunovrat generacija koje dolaze – strasne su slike danasnjice i odlicni pokazatelji onoga sto tek dolazi. E, tome ne zelim da prisustvujem.
Znate onu sliku kada ‚frajer‘ ili ‚zenska sa silikonskom usnom‘ voze svoj autic i pri prolasku pored crkve se prekrste tri puta, a samo 30 metara pre te iste crkve ne propuste pesaka na pesackom ili ga, u jos ludjoj situaciji, psuju mlatarajuci rukama?
Ja zelim da pobegnem od takvih mentalnih sklopova koji su, nazalost, kreatori danasnje drustvene strukture.
|