A sad malo ja.....
Razlog našeg (muž, ja i dva klinca od 5,5 i 1,5 godinica) odlaska je daleko od materijalne situacije. Ne bih da ispadnem hvalisavac, ali što se tiče materijalnog položaja spadamo verovatno medju 10 % stanovništva. Imamo dobar posao, svoju kuću, dobar auto, dosta putujemo.....
Ali........ to čuveno ali.
Ne možemo više da podnesemo, slobodno mogu reći, ovaj ološ što uspeva u našoj zemlji. Bivše vlasnike pečenjara, sada direktore javnih preduzeća. One što danima na televiziji psuju, pljuju, pokazuju gole guzice, a posle direktori pozorišta. I ja sad treba da idem u to pozorište?!?!?! Jedne godine direktori GSP-a, sledeće direktori verskih kancelarija.... A nažalost, jednog dana svi će biti ambasadori.
A da ne pričamo o bahatoj vožnji, opštoj kulturi. Što više niko nema poštovanja ni prema starijem a kamoli trudnici, detetu. Što svako sebi daje pravo da te bije, jer mu se može i hoće. A ti se sklanjaj......
Televiziju ne gledamo. Ako klinci ne gledaju neki crtać, uključimo radio i slušamo muziku. Trudimo da se izolujemo od svega, ali jaaako je teško.
Naš stariji sin, ljubi ga majka, je prava pametnica. Nije što je moj, ali stvarno je tako. Kad samo pomislim šta će ga sačekati u školi diže mi se kosa na glavi. Sestra mi radi u školi i pouzdano znam kakva je situacija. Takvu decu šikaniraju, ismevaju, proganjaju, tuku..... U moje vreme, takvoj deci si mogao samo da zavidiš. Što bi se reklo ''da im pljuneš pod prozor''. Sećam se da kada bi neki djak pobedio na nekom takmičenju, kroz celu školu je išla neka, kako su je zvali ''knjiga naredbi'' gde bi nastavnik čitao ko je i na kom takmičenju pobedio a svi ostali bi stajali mirno. Prošle godine moja sestra nije mogla da smiri uplakanu devojčicu, koja je pobedila na takmičenju iz znanja engleskog jezika, jer su je svi zezali. Šta reći?????
Vrhunac je bio kada me je pre par meseci, moj ljubi ga majka, uplašeno pitao: ''Mama, je l' ja neću da idem u rat?'' Rekla sam mu da neće, a ako ne pobegnemo odavde, verovatno sam ga slagala.
|