Ja bih se pozabavio sa utiscima o našima u Americi, ne o Amerikancima
Gde god da odete, više manje oni Ameri koji su kolenima tu gde jesu, su apsolutno ok. Ima ih svakakvih, ali su moja iskustva super pozitivna. Sa nekima imam i prijateljski odnos, ono stalno se čujemo i tako.
Nego, ovi naši su mi enigma .D
Nekako bih ih podelio na dostupne i nedostupne.
Ovi drugi su se skoro pa asimilovali, vode računa o sebi i porodici i ne puštaju u život nepoznate ljude ako nisu pre toga imali kontakte sa njima ili kroz posao i to je to. Oni su skoro pa nepoznati. O njima čujemo priče, ali jedva da postoji način da do njih dođemo ako nam je potrebna neka pomoć.
Mada ovo "potrebna pomoć" je široko rastegljiva kategorija.
Ovi koji su dostupni su po mom iskustvu teški foliranti. Čast izuzecima, posebno pojedinima sa foruma koji su me usmeravali tokom mog boravka u SAD.
Zašto ovo kažem. Ljude koje sam upoznao tokom provedenih sedam meseci, i sa kojima sam se družio, video sam u svetlu kakvi oni zapravo nisu. "Odelo iz ormana" zvano uspeh i sreća su oblačili svaki put kada izađu napolje i predstavljaju med i mleko koji teku na svakom koraku, dok su im poslovi naporni, bezvezni, ne vole što ih rade, ne vole svoje šefove, ogovaraju jedni druge gde god se nađu, i sl.
Fora je da to kako se pojave obično prati neki jak auto koji je kupljen na kredit, i onda se slika o uspehu i sreći šalje tamo gde drugi ne mogu da je provere - svojim prijateljima na Balkanu, roditeljima (sa kojima se ne čuju dugo, ali kad se čuju, pre toga ide šišanje i brijanje) itd.
Da ne pričam sad o ekipi iz Čikaga koja vozi labordžinije i baroniše klince da dođu da voze kamione za njih...
Mada, sve ovo je jedna generalizacija, i sasvim je normalno da na nekom životnom putu sretnete i ovakve i onakve.
Problem je što su moja očekivanja u vezi naših u Americi bila takva da su svi širokogrudi i da čim čuju da je neko nov došao da gradi život da će priteći i pomoći, znajući kako je njima bilo kada su došli prvi put, sve sa idejom da olakšaju prve korake...