Da, i ja se konstantno pitam, a gde to ja idem? Zasto? Da li sam svesna sta to sve povlaci za sobom i da li sam spremna na to?! Onda sam shvatila da, moji razlozi nisu onaj dobro poznati "klise", kriza i sranje u drzavi...Ceo svoj zivot zivim tako i prosto covek ogugla na to i navikne se da zivi u truloj drzavi, i da smo u velikoj meri uskraceni za mogucnost da zivimo iole normalan zivot. Moj razlog je malo pozitivnije prirode, jednostavno zelim da deo svog zivota provedem u jos nekoj drzavi, da upoznam nove ljude, drugu kulturu... da naucim 100 jezika, da putujem... Planeta Zemlja je cela nasa, granice su izmislili ljudi, zasto se ucauriti i ceo svoj zivotni vek provesti u jednom mestu, zelim svoj zivot da obogatim za nova iskustva. Da li se plasim promene? Da, i te kako, ostavljam sve prijatelje i porodicu iza sebe... boli bas, ali zivot je jedan. Za razliku od mog supruga, koji je godinama igrao lutriju i sanjao da ode, da pobegne odavde, ja o tome nisam razmisljala na taj nacin, ali sada kad se desilo, pokusavam da pronadjem svoje razloge. I mislim da je, za pocetak, ovaj i vise nego dovoljan.
|