Drugari, evo za početak da počnem s onim "pozelenili smo". 😊
Juče smo obavili intervju u ambasadi u Sarajevu i proteklo je kao i kod ostalih, i kako smo se nadali. Evo detalja....
Intervju zakazan za 14:30. Stižemo u Sarajevo ranije, napravimo jedan djir i nekako nemamo tremu. Ustvari, ne razmišljamo pretjerano o intervjuu ili bar tako mislimo. Ispred ulaza smo u 14:00. Obraćamo se obezbjedjenju ispred, predstavljamo se i kažemo što smo tu. Čekamo koji trenutak a onda izlazi drugi čovjek iz obezbjedjenja i poziva suprugu i jedno dijete unutra na bezbjedonosnu provjeru. Onda sin i ja i unutra smo. Čekaonica, par šaltera, stolice, tv i čekanje. Jedan par sa djetetom je prije nas i prolaze svu proceduru.... dokumenta, plaćanje, razgovor. Sve se odvija na tri šaltera. Čestitke od konzula i sreći kraja nema... Odlaze....
Onda mi. Pozivaju nas, prilazimo sve četvoro. Ljubazni i službeni. I....
"Dobar dan, molim Vas ( obraća se službenica supruzi koja je nosilac papira )
Vašu diplomu original i prevod".
Hladan tuš.
Prvo pa nemamo. Tj. nemamo prevod.
( ovdje bih spomenuo pored našeg propusta i lošeg rezona, Rufusov glas negdje u dubini svijesti, koji smo kasno vidjeli. Da treba prevod Rufus, u pravu si bio. I to samo diplome.
)
E lijepo smo počeli, nema šta ali ne bi oni bili to što jesu da nas odmah ne razoružaše riječima bezbrižnim....
Nema problema rekoše, idemo dalje, ovo ćete nam dostaviti naknadno. I to rekoše možete i za mjesec ako želite ali u vašem je interesu što ranije i može neko to za vas donijeti da ne putujete toliko opet. Kamen sa srca ljudi....
Sve ostalo je ovlaš pregledano, čisto da je sve tu, plaćamo, odlazimo do konzula, pet minuta razgovora i čestitke. "Srećno u Americi"
Vize dobijamo nakon dostavljenog dokumenta i to je to.
Dakle Rufus, pitaj još šta želiš, tu sam 😉
A mi.... malo predaha od svega zasad.
Živjeli
