Citat:
Prvobitno poslao korisnik Makica@
|
Minimalne cene rada po državama uglavnom odražavaju ekonomsku moć same države, pa samim tim i "cenu življenja", da se tako izrazim. U Njujorku i Los Anđelesu su minimalne satnice verovatno najviše, ali sa druge strane i stanarine i porezi su astronomski tako da vam to otprilike dođe na isto - bilo da živite u metropoli na istoku ili zapadu ili u unutrašnjosti. Onako kako ja to vidim: minimalna zarada je dovoljna da dvoje zaposlenih bez dece sebi mogu da iznajme manji stan, odu na posao autom i prehrane se i to je to. Naravno, za početak je bolje išta nego ništa ali iznenadićete se koliko ljudi ovde ne zna gde je levo a kamoli nešto ozbiljnije. Pa opet i oni mogu da životare od svoje platice što u Srbiji nije slučaj. Naša prednost je što smo pametni, belci (verujte, bitno je) i vrlo lako ćemo naći neki posao koji se plaća više od minimalca. Ovo govorim zato što nismo došli ovde da preživljavamo već da radimo i zaradimo. Kao što sam nekoliko puta napisala u svojim postovima, ovde je sistem surov i moraš da ga prihvatiš ako hoćeš da zaradiš. O trošenju para ćemo možda nekom drugom prilikom.... Američki san je sledeći - počneš da radiš naporno i kupiš kuću na kredit. Istovremeno uplaćuješ dodatnu penziju i kupuješ auta i 2-3 puta godišnje odeš na odmor od 5-7 dana. Nekad na more, nekad na planinu, nekad u obližnji grad.... Naravno, sve vreme štediš za školivanje dece. Kada deca odu na koledž obaviš razgovor sa njima i najaviš da će preuzeti ostatak duga za školovanje odmah po zaposlenju. Kada napuniš usluv za penziju prodaš sve što imaš i odeš u čekaoincu.... Waiting Room je u žargonu Florida - tamo kupiš kuću jer je toplo uvek i čekaš da odeš kod svevišnjeg. Sada - ako želiš da život provedeš radeći za minimalac negde moraš "da krajcuješ"....