"Vruć vetar"

[pervan]

Kad razmišljam o iseljavanju najčesto se sjetim epizode "Gastarbajter" iz onog starog serijala "Vruć vetar" sa Ljubišom Samardžićem. On se vraća u rodni grad da iskamči pare od starog i sreće starog prijatelja Boba koji je došao na odmor iz Njemačke. Bob se razbacuje se novcima, plaća račune u kafićima, vozi merdžu i takve stvari. Poslije par mjeseci Šurda (Ljubiša) dolazi kod njega u Njemačku i ispostavlja se da ovaj živi kod švalerke, da je merdžo njezin i da je on tamo zapravo obični papak koji nema ništa. No, ipak Šurdi nalazi neke poslove (maser, radnik u salonu za kučiće i slično), koje ovaj vrlo brzo odbacuje i na kraju mu kaže nešto u stilu: "Pa, dobro, sve sam ove poslove mogao raditi i kod kuće. Jesi li me ti za to došao ovdje?". A ovaj mu odgovara:"Slušaj Šurdo, naravno da si ti sve te poslove mogao i dolje raditi, no ovdje možeš i zaraditi." Na što će Šurda:"Ma, mogao sam ja i dolje zaraditi. Nisam ja došo ovdje za to, već da postanem neko i nešto." A Bob završava sa:"Slušaj Šurdo, to se može samo dolje. Ja kad hoću biti neko i nešto ja odem dolje. Šta će ti ovdje da si neko i nešto kad nema naših da te vide."
Znači pitanje za iskusnije koji su već duže u Americi je (volio bih iskrene odgovore bez obzira kakvi bili):
Koliko ste stvarno ispunili svoje snove dolazeći u Ameriku i što sad kada tamo živite mislite o njoj?
I kad ovo pitam ne mislim samo na novce i standard života (mada vjerujem da najveći dio nas priželjkuje Ameriku baš zbog toga), već na sve ono što vas je oduvijek mamilo i privlačilo u Ameriku.