Ja se uskoro sa porodicom selim u USA preko radne vize, a "ubode" nas i GC ove godine tako da se sve lepo skockalo. Imam 48 godina sto bi po nekom defaultu trebalo da znaci da cu se tesko odvojiti od Srbije, nacina zivota, mentaliteta, ali ja ne idem zbog nedostatka novca i loseg posla, ja idem zbog naroda, nacina zivota, mentaliteta vecine
, tako da mogu da budem siguran da nista od ovih faza necu tamo prolaziti, ne mogu da docekam da stignem tamo i krenem zivot od pocetka, bez korupcije, kombinacije, veza, kriminalaca koji kontrolisu sve, a svi oko mene sklapaju kraj sa krajem i uvek su u fazi "nisam sad nesto pri lovi", to slusam od verovatno svoje 15-te godine. Isto tako, nista ne radim bez debelog i detaljnog analiziranja i planiranja, posto sam u vizi vec tri godine, Chicago u koji idem poznajem uzduz i popreko a nikada nisam ni bio tamo. Sve u vezi sa nacinom zivota, porezima, kreditnim skorom, nekretninama sam istrazio do detalja, dok vidim da vecina ide bukvalno sa povezom na ocima pa se iznenadjuje na svakom koraku, ali to su isti oni koji govore da se tamo ne moze preziveti ako ne radis dva posla, a rade uglavnom najgore placene poslove ili u najgorim uslovima, i na kraju se i vrate.
Psihologijom sam inace opsednut i nikako ne mogu da shvatim vezivanje za bilo koga osim za svoje ukucane. Meni su supruga i deca najbolji prijatelji, "eksterni" najbolji prijatelji necu da kazem da ne postoje, ali su toliko retki da bih to i mogao da kazem. Oboje smo vremenom prekinuli sve veze i iz detinjstva i iz kraja i kumovske, svakakve, jer onaj mentalitet sa pocetka. Mislim da cu pre da nadjem prijatelja medju Amerikancima nego nasima, pred kojima cu se tamo praviti Englez
U Srbiji se nikada nisam osecao kao kod kuce, odavno sam hteo da idem ali razne zivotne okolnosti su to prolongirale.