|
|
Vaša strana Iskustva, zanimljive priče, specifični slučajevi, šta god... |
|
Thread Tools | Display Modes |
#31
|
|||
|
|||
Nece vam niko reci da se pokajao sto je otisao iz Srbije do god reakcije budu bile: "Pa vrati se, sta radis tu?". To su apsolutno povezane stvari. Ljudi nisu stenje da se nekad ne zamisle i pomisle: "Sta mi je trebalo ovo sve". Sumnjam da ima neko ko to apsolutno nikad ne pomisli (ako mu se desi nesto ekstremno lose u nekom momentu). Ali to prodje. I odgovor na pitanje je jasan. Pokajali su se oni sto su se vratili u Srbiju. A oni sto su ovde ostali nisu zato i ostaju. Meni uopste nije jasno sta tu ima da se filozofira. Cisto onako razglabanja radi? Ako je to samo caskanja radi, niko vam ne brani naravno...
|
#32
|
||||
|
||||
naravno samo komentarisemo temu ,niko nikog ne ubedjuje na bilo sta. ja bas volim ovakve teme i volim da cujem misljenja ostalih ljudi...
neznam da li sam vec pisao negde ali ponovicu ovde upoznao sam prosle godine tipa iz bosne koji je vozac,ispricao mi je kako je sa bosnom zavrsio za sva vremena ali to ga je kostalo karijere,dobrog posla,kuce 2 auta i normalnog zivota. on je poslao zenu i decu na raspustu pre oko 4-5 godina kuci doneli su odluku da ostanu tamo da deca krenu u skolu jedno je bilo treci a drugo 5 nisam siguran... on je ostao ovde da proda kucu ,isplati dugove, otarasi se auta. radio je u DHL-u satnica 25$ uniski posao sve benificije najbolje ,zena takodje imala posao jednom reciju sredili su zivot ali emocije nisu... tako deca krenu tamo u skoli on prodao kucu i pravac bosna jer mu je dopizdilo ovde vise kaze da placa bilove. trebalo mu je 2 godine da shvati da je napravio gresku ,mislim da se pokajao mnogo ranije ,ali nakon 2 godine odluci da se vrati nazad . ponovo pakuj zenu,decu ponovo upis u skolu deca su poremecena skroz na skroz a oni ponovo od 0. zive negde sad na kiriji on nasao posao kao pocetnik zena dal isto nesto slabo radi...kaze bar sam sad na svome shvatio sam da tamo vise ni na odmor ne idem jer sam napravio suludu gresku. tako isto i moj instruktor Andrija nakon 13 godina provedenih u chicagu ozenio se ima dete zena je odrasla ovde ali otisli na odmor 2 godine za redom ,dopalo im se i resili da se vrate ili presele nazad u srbiji da bi dete poslo od prvog razreda u skoli . ja sam mu rekao da mu zelim sve najbolje i da dobro cuva US pasos jer ce brzo da mu zatreba za nazad,iz razloga sto mi nije delovao siguran kad je polazio,kaze ima neku semu da radi u BG ali videce sta ce da bude. i njemu dopizdelo ovde da placa bilove, ide svaki dan od jutra do mraka na posao ,vozi po guzve ,ne vidja zenu i dete ...i tako covek pukne. |
#33
|
|||
|
|||
Citat:
|
#34
|
|||
|
|||
Citat:
|
#35
|
|||
|
|||
Citat:
Za ostalo se slazem, mada i ovde mozes da stvoris itekako drustvo i da ti bude ok po tom pitanju. Ono sto meni nedostaje jeste da kad god se izadje mora neko da vozi (ovo pogotovo vazi za Kaliforniju). Tako da je to uvek neka organizacija u kojoj neko ispasta. Vidim da je tema ko se pokajao, pa necu previse da piskaram (jer ja licno nisam). Voleo bih kada bih mogao godisnje da provedem mesec dana u Srbiji da se vidim sa svojima. To bi mi bilo idealno....ali ne vise od mesec dana. Sto se pokajanja tice, Amerika mi je pruzila da zivim zivot o kojem sam sanjao....toliko :-) |
#36
|
|||
|
|||
Citat:
BTW slike sa Bora Bora-e su fenomenalne! |
#37
|
||||
|
||||
Citat:
Pre desetak dana sam se vratio iz Srbije. Posle tri godine otisli smo na dve nedelje. Otisli smo puni ocekivanja, zeljni, sa ne znam kakvim ocekivanjima. Vec posle dva - tri dana smo se osvestili. Ne kazem, bilo je super videti sve drage ljude, rodbinu i prijatelje, i provesti vreme sa njima. Bilo je divno pricati svojim jezikom od jutra do sutra, valjati stare fore, plasirati citate iz kultnih filmova na pravom mestu i u pravom trenutku, jesti burek, pogacice, cevape, kajmak, otici na Beerfest i sl. A onda moj sin pita: "A zasto su ovde ulice ovako prljave?" Zatim ja shvatim da sam poceo da primecujem da su fasade tragicno izvrljane besmislenim skrabotinama koje nazivaju grafitima, mada sa pravim grafitima nemaju nikakve veze. Kroz razgovore sa prijateljima shvatim da su svi ocajni, beznadezni i pogubljeni, jos vise nego pre tri godine kada smo se rastajali. Pogledam klinca, vidim da je on srecan, zadovoljan i da jedva ceka da se vrati kuci jer mu pocinje nova skolska godina i videce se sa svojim drugarima. Spakujem kofere i kazem: "Idemo kuci". Samo tri godine i jedna poseta su bili dovoljni da me izlece od svake nostalgije (dobro, i redovno skajpovanje). Da se ne razumemo pogresno, meni je jako zao mojih prijatelja, mog naroda i moje zemlje, od srca bih voleo da im je svima bolje i lakse. Nadam se da ce se stvari popraviti. Medjutim, kako sada stvari stoje, cak i kada bih, potpuno hipoteticki, dosao do nekih grdnih para, pa da mogu da biram gde cu da zivim, ni tada ne bih izabrao da se vratim. Nije to samo pitanje novca. Kvalitet zivota je drugaciji, ljudi su drugaciji. Setajuci ulicama Beograda video sam puno mladih ljudi koji imaju borbeni stav, mrko gledaju oko sebe, samo cekalju varnicu da prasnu. Svi su napeti, svi u borbi za prezivljavanje. Kao copor, trazi se mesto blize vrhu. Odvikao sam se od toga. Ovde se svi smese, ljubazni su u komunikaciji. Samo tri godine su bile dovoljne da usvojim takav nacin zivota i komunikacije i da vise ne zelim da se vratim na staro. I da se jos malo osvrnem na citirano sa pocetka posta - nemam ovde kafansko drustvo, ne idem u kafane, iako bih mogao. Nisam nesto isao ni u Srbiji, vise zbog toga sto nisam mogao. Ipak, imam drustvo sa kojim idem na izlete, kampovanja, rostiljanja, porodicne vecere i sl. Okupimo se i kada nemamo nikakav provod, tek da se vidimo i popijemo kaficu. Shvatio sam da mi se socijalni zivot znatno popravio i intenzivirao od kako smo dosli ovamo. Vrlo zanimljivo, imajuci u vidu da smo sve stare prijatelje ostavili za sobom i krenuli od pocetka u sticanju novih. To su neke fine vrednosti koje cine zivot lepsim, a koje nisu direktno vezane za kolicinu novca kojom raspolazes (mada uvek dobro dodje da bi provod bio jos bolji). Zbog toga, a i mnogo drugih sitnica i nijansi se ne kajem sto sam dosao.
__________________
02. 11. 2008. - Prijava za DV 2010 05. 06. 2009. - Prvi koverat stigao, broj 19xxx 01. 07. 2009. - Formulari poslati u Kentaki 09. 07. 2009. - Formulari stigli u Kentaki 04. 12. 2009. - Stigla druga koverta 22. 01. 2010. - Obavljen lekarski pregled 27. 01. 2010. - Obavljen intervju, odlozeno viziranje 09. 04. 2010. - VIZE U PASOŠIMA! 17. 09. 2010. - D(eparture) Day |
#38
|
||||
|
||||
Citat:
__________________
. *** U USA od februara 2010 *** |
#39
|
||||
|
||||
Citat:
I koliko god se trudiš boriti protiv toga opet te ta lažna sigurnost ponese, pa smo već sada u samom početku "otkrivanja" svega članovima bliže porodice, iskusili komentare tipa: Dobro razmislite vrijedi li prokockati sigurnost koju imate ovdje, a idete u neizvjesnost. Ali što je najgore na trenutak se i sam zapitaš: čekaj, pa stvarno ovdje bar imam sigurne poslove, hajde da još malo razmislimo. I onda pročitaš nešto tipa tvog posta (i ovog i onog gdje si pisao o toj "sigurnosti") i kao da te netko ošamari, dođes sebi, kakav siguran posao, pogledaš unazad 9 godina, jedino što je evidentno je da smo 9 godina stariji, ništa nismo stvorili, tapkamo u mjestu, vozimo isto auto, živimo isti život, na more nismo otišli dalje od Hrvatske, živimo od prvog do prvog itd. "Lažna sigurnost" - upravo to. PS. prvačić je krenuo u školu, bilo je i suza, naravno mojih , njemu je super
__________________
2014EU00003xxx 22.10.2012. prijava za DV-2014 01.05.2013. izvučeni 21.05.2013. poslali kovertu u Kentucky 29.05.2013. koverta stigla u Kentucky 08.11.2013. Intervju - vize odobrene 31.03.2014. Landed in Chicago |
#40
|
||||
|
||||
Vidim da se unazad povela polemika da li je tema potrebna, čije poimanje uspjeha je ispravno i sl. i želim da se nadovežem, obzirom da me nije bilo na forumu posljednjih dana; posvetila sam se samo prvačiću
Naime, moje mišljenje je da su teme poput ovakve kao i svačije iskustvo, kakvo god ono bilo, neprocijenjivi. Ja lično volim i želim da čujem sve što ljudi koji su otišli imaju da kažu. Lucky, čitala sam tvoje postove, (mislim da su tvoji, nemoj mi sad zamjeriti ako sam pogriješila), o životu na Floridi. Posebno upečatljiv mi je bio dio kada si govorio o devetogodišnjoj kćerkici koja je svakodnevno plakala jer je htjela ići kući i kako sanja da dobije na lotou kako bi se mogla vratiti u Srbiju. Došlo mi je da zaplačem nad tim postom i koliko god mi je teško čitati takve stvari opet mi je drago da ih pročitam jer čitajući kako je sve lijepo i krasno čovjek stvori nekakvu sliku idealnog (iako znamo da idealno ne postoji, ali takvi smo po prirodi volimo da sanjamo), i samim tim su veće šanse da ćemo se razočarati. A znamo svi, negdje u malom mozgu, da postoje i razočarenja i neuspjesi, ali nekako kad ne čitaš o tome, praviš se da toga nema. Dakle, nemojte prestati pisati, pozitivno, negativno, sve je korisno
__________________
2014EU00003xxx 22.10.2012. prijava za DV-2014 01.05.2013. izvučeni 21.05.2013. poslali kovertu u Kentucky 29.05.2013. koverta stigla u Kentucky 08.11.2013. Intervju - vize odobrene 31.03.2014. Landed in Chicago |
|
|
Similar Threads | ||||
Tema | Pokretač teme | Forum | Odgovori | Poslednja poruka |
Diretkan let za Ameriku iz Srbije | Mitkoni | Vaša strana | 12 | 14.03.2016 11:13 |
Međunarodna vozačka dozvola Srbije u SAD | Tomislav1970 | Vodič za emigrante | 19 | 14.03.2015 16:32 |
Pronalazenje posla iz Srbije u USA | Aristotel | Vaša strana | 23 | 11.08.2013 22:09 |
Profesionalni vojnik Vojske Srbije | NinaLjuba | Stare teme | 17 | 21.09.2011 19:30 |
Prebacivanje novca iz Srbije za USA | dmi | Vaša strana | 2 | 17.11.2009 14:28 |