Kako vasi roditelji reguju na vas odlazak

[steficacvek]

Eee svaka cast za temu wingreen. Svi smo manje-vise u slicnoj situaciji. Kod mene sam ja sama najveci problem cini mi se. Imam samo mamu i uvijek smo bile jako jako vezane. Kako se odvijala situacija sa kovertama i ostalim, ona je sve cvrsca i sve sretnija sto ja odlazim iz ovog naseg ludila. Realno i jeste tako, firma mi se raspada, salju nas na cekanja, situacija opet kao 90tih. Ali meni je strasno tesko. Nekako se osjecam odgovorno. Cesto se nas dvije zezamo da se ne zna ko je mama ko kcerka. Srecom, ona radi, sad je i zdravstveno dobro, mada je bilo nekih kriza prosle godine. To je sve ono sto me brine. U svakom slucaju, najvaznije je da stvarno osjecam njenu podrsku i da znam koliko god da joj je tesko, to mi nece pokazati. Sad se grozim tog momenta odlaska i ne znam uopste kako cu se pripremiti za to.
Sto se tice prijatelja, usput negdje sam se okruzila samo sa par iskrenih prijatelja za koje vidim da se vesele. Ne diraju me price "sta ces ti tamo". Moj zivot, moja nafaka. Sta bude bice, to cemo tek da vidimo.

[stizeljeto]

Jao, ja tek sad vidjela ovu temu. Evo da i ja kazem neka svjoa iskustva pa se mozda i neko novi nadoveze sa svojim iskustvima.

Nasi su vec navikli da smo van zemlje i da ih posjecujemo par puta godisnje ili jednom godisnje kao sto je bio slucaj zadnjih cetri godina. prvo smo isli na fakultet, sest godina od moje 18 godine su me vidali praznicima. Ja sam jedinica i kao tinejder ni sama neznam kako i sto su oni prolazili. Vjerojatno im je bilo drago sto sam na faksu a i mozda im je dobro doslo da se odmore od mene jer prve tinejderske godine nisam bas bila dijete za pozeljeti.

Onda nakon tih sest godina tijekom kojih sam se udala, odma nakon faksa s muzem selim za Makedoniju. E tu je bilo, pa kud tamo? kad si vec daleko sta ne odes u neku bogatu zemlju? Naravno roditelji su uvijek htjeli za mene bolje od onog sto su oni imali, zar to ne zeli svaki roditelj? Medutim shvatili su valjda nase razloge, nikad nam nije bilo stalo do para i slave, vec smo imali druge ideale u zivotu, nalazili srecu u onome sto radimo, bez obzira koliko nam to financijski donosilo neku dobit.

Znaci cetri godine u Makedoniji, sto je relativno blizu Hrvatske, ali eto, vidali smo se zbog poslovnih obaveza samo jednom godisnje. KAd smo im rekli da postoji sansa da idemo za Ameriku, i oni i vecina rodbine bili su sretni, konacno idemo negdje gdje je bolje, pa kad nasvide jednom godisnje, da se bar mogu pohvaliti da smo u Americi
Bilo je naravno i ljudi po komsiluku, posebno u selu gdje mama ima vikendicu, koji su govorili kako je u Americi grozno, kako znaju toga i toga koji je tamo i nista nij napravio u zivotu, bla bla bla. Zavist, prvo sto mi je palo na pamet i iako su to sve dobri ljudi, ocito evo kad je nekom drugom bolje onda se cini sve da ga se spusti na zemlju i omalovazi.

O aerodromu je tesko pricati jer se ne zelim ni prisjecati maminih i tatinih ociju kada su nas ispracali. To je bilo nesto najteze, nedoreceno, oni sa zeljom da nama bude bolje zrtvuju svoju srecu, a to bi bilo da gledaju svoga unuka svaki dan, a ne ovako preko kompjutera. Ko je imao srecu da ima roditelje koji su cijeli zivot podlozili da svome djettetu stvore dobar zivot, zna koliko zrtve i odricanja su njegovi roditelji morali podnijeti, za sta? Da otprate svoje dijete na kraj svijeta sa blagoslovom, ne ocekujuci nista zauzvrat. Al, eto mi smo otpraceni sa blagoslovom, uz internet kao utjehu jer se vidimo i slusamo svakodnevno i nadom da cemo se sto prije vidjeti, bilo oni kod nas ili mi kod njih.

[mikiSA]

Znam da izvlacim temu iz naftalina, ali citajuci ove postove imam potrebu da i ja par rijeci napisem. Iz potpisa se vidi da sam osvojila lutriju i u maju i u julu, pa je bilo ushicenje, onda razocarenje, pa onda opet ushicenje (bar mog).
Evo je kraj oktobra, po broju mislim da bih trebala imati intervju negdje u maju, ali moji roditelji jos ne shvataju da sam ja odlucila da idem. Mama cak i prijeti da ce mi zabraniti da idem (kako da ne, meni 30 i kusur godina), a tata jos uvijek i ne zna za lutriju, on misli da ja ostajem ovdje da zaradim (BiH LOL) penziju, ma kako da ne. Mama skrece temu cim ja pocnem da pricao o DV, kao bjezi od prihvatanja da stvarno idem.Tetak i tetka znaju i podrzavaju me, ali opet je i njima to nesto sumnjivo. Babi jos nisam rekla, ona mi je od cijele familije najvaznija i priznajem da me je strah da joj kazem, ima preko 80 godina i ja sam joj najvaznija unuka (iako ih ima 5).

Na poslu znaju dvije kolegice, sefica ne zna, cekacu maj da kazem. Ostali prijatelji: pa veoma ih malo zna, ovi koji znaju 90% me podrzava jer zna da cu se snaci tamo (zavrsila magisterij u US,i radila tokom skolovanja) ali ovih 10% je nevjerovatno zavidno, pokusava da te ubije u pojam svojim tamo nekim neuspjesima "rodjaka nekog tamo"...

2012 dobitnici kako vase porodice, prijatelji reaguju, mislim da trebamo pruziti podrsku jedni drugima, ako bar porodice to nece da urade...

[jovke]

JA nisam dobitnik ali reci cu par recenica. Mene kad bi izvukli sigurno ne bih puno sirio pricu oko sebe o dobitku do trenutka dok ne vidim vize u pasosu. To ti je pametna ideja da na poslu nikome nista ne govoris, to je najlakse jednog dana uraditi kad dodje trenutak. Moj predlog svima je da sjednu i razmisle nakon shvatanja da ste izvuceni da li se upustate ili ne u dalju proceduru. Ja bih napravio plan djelovanja koji bi se zasnivao na dva stuba. Jedan stub bi bio rad skupljanju novca a drugi stub na skupljanju informacija odnosno na pripremi terena za dolazak u USA. Sve ostalo je samokaznjavane sirenjem vijesti o dobitku da vas smaraju ljudi koji nemaju iste namjere, isti pogled ili su jednostavno beskorisni za neku pomoc i informacije a objasnjavate im sto idete ili pitate za misljenje. Ti naporni ljudi ne moraju vas da smaraju mogu vase roditelje raznim pricama o vasem odlasku a onda je i to nepotreban teret za vas. Treba energiju usmjeriti na kontakt sa ljudima u USA kako bi se sto bolje startovalo. Sto se tice roditelja ja sam svojima rekao da nema sile koja ce me zaustaviti ako me izvuku i to moraju da prihvate. E sad kako ce oni reagovati pa nema tu neke sredine samo krajnost. Ili ces njima udovoljiti ili ides jer roditelji kako ulaze u godine uglavnom svaciji pa i moji su sebicniji, oni najbolje sve znaju, pricaju price kako ce tu gdje jesu biti bolje da bi njihova djeca uz njih ostala itd. Moji nikad nista nece priznati da su krivi sto nisu otisli negdje prije i nakon raspada SFRJ a imali su priliku da zivimo kao normalna porodica sa nekim normalnim prihodima. Ako me izvuku to se meni nece desiti jer moja djeca ne smiju da placaju ono sto ja i moji roditelji danas placamo ostankom u Bosni. Znam da ce malo tugovati, ali mora se biti realan tu sredine nema. Ili udovoljavas roditeljima ili ideš. Od sjedenja jedni uz druge nema ništa ako nema perspektive za jednog pojedinca i njegovu djecu. Ja sam sve ovo govorio sa distance kao neko nemam sta ostaviti osim tih roditelja jer nemam stalan posao, stan, brata ili sestru i neke druge materijalne stvari. Onaj ko je vezan sa neke druge strane za roditelje u to ne bih ulazio. U svakom slucaju po cijenu da se roditelji naljute ne bih bacio vizu i time prokockao sansu za neku alternativu u zivotu sebi i djeci pa makar zbog roditelja morao stalno dolaziti, ili zivjeti pola-pola na liniji Balkan-USA dok su zivi. Roditelji ce se kad odljutiti a ti ostade zauvjek u ovoj realnosti ako sansu prokockas. Sta mi vrijedi sjedeti uz njih ako nemam djetetu ni pampers od cega kupiti?! Kakvo je to zadovoljstvo u zivotu i normalna porodicni zivot?! Tako mogu i u Somaliji zivjeti sta imam od tog zavicaja i rodne grude?! Ne mastam o nekom silnom materijalizmu ali budimo realni zivimo u 21. vijeku gdje ako nema osnovnog materijalnog zadovoljenja da prezivis od prvog do prvog jednog pojedinca ne interesuje puno nista.
Izvinjavam se ako sam nekog smorio svojim misljenjem. Pozdrav svima.

[dejancic]

Prvobitno poslao korisnik jovke

Ja bih napravio plan djelovanja koji bi se zasnivao na dva stuba. Jedan stub bi bio rad skupljanju novca a drugi stub na skupljanju informacija odnosno na pripremi terena za dolazak u USA.

Po meni, sasvim ispravna logika. S' tim sto ne vidim razlog zasto ovaj prvi stub ne bi poceo vec sada da gradis
Moj slucaj je bio takav da sam umesto posle pet meseci dosao u Ameriku vec dva meseca posle intervjua. Cista racunica kaze da sam uslovno receno izgubio tri plate ranijim dolaskom. To mozda nije neka suma u poredjenju sa americkim standardom, ali bi mi u slucaju da nisam relativno brzo dobio posao svaki dolar, da ne kazem dinar, znacio. Pri tome, da iz bilo kog razloga nisam dobio vizu, ustedjena suma bi itekako mogla pametno da se iskoristi u Srbiji, a samim tim i da opravda ulozeno zrtvovanje i odricanje.

Sve najbolje...

[Aura]

Ja sam to uradila, za mene, na odlican nacin. Zivjela sam sama i uzi clanovi familije mi nisu bili blizu. Znalo se da cu ici ali niko nije znao kad. Rjesavala sam svoje privatne obaveze kako se blizio datum, ali sam i dalje sutila. Vidjala sam se sa svima i provodila vrijeme, ali na pitanje dokle sam s procedurom, nisam davala konkretne odgovore. Obavila intervju, viza u rukama, spakovala se i u roku deset dana otisla. Sve redom nazvala iz USA Svi prijatno iznenadjeni, nema plakanja, emocija...lakse podnijeli i oni i ja...fino smo se druzili prije odlaska i zeljela sam da tako i bude. Dovoljno sam imala stresa i obaveza oko procedure plus sve privatne stvari rijesiti da kad odem nemam brige, jos mi je samo falilo da s njima placem svaki dan. Ovako sve ispalo divno i svi srecni i zadovoljni. Isto bih uradila ponovo. Jednostavno, ne podnosim rastanke na aerodromu i mnogo plakanja, jer sam jako emotivna i to bi me unistilo

[Amra Huric]

Prvobitno poslao korisnik jovke

JA nisam dobitnik ali reci cu par recenica. Mene kad bi izvukli sigurno ne bih puno sirio pricu oko sebe o dobitku do trenutka dok ne vidim vize u pasosu. To ti je pametna ideja da na poslu nikome nista ne govoris, to je najlakse jednog dana uraditi kad dodje trenutak. Moj predlog ...

Jovke potpuno se slazem sa tobom, pogotovo sto se tice roditelja. Ja sam iole uspjela da nekako pridobijem majkinu podrsku, mada i ona jako brzo zna promijeniti misljenje i dati jako teske komentare koje te privuku ka dnu, ali pokusavam da stojim na nogama cvrsto i rekla sam ne odustajem od svog cilja tj. odlaska odavde ama bas nikada. Samo iskrena da budem kada vidim kako i koji ljudi su izvuceni nekad se pitam "pa zasto Boze", neki iskreno i ne znaju engleski, nemaju gdje ici ili bezveze radi zezancije apliciraju a dobiju. A ja iskreno imam imucnu rodbinu tamo i imaju visak smjestaj za mene za stalno, znaju dosta ljudi koji bi mi mogli odmah obezbijediti poslic, jos znam engleski perfektno, jer nisam na balkanu odrasla dosla sam tek ovdje sa svojih 12 godina, i na kraju saznam da nisam izvucena.
Onda vidim da vecina izvucenih ima cijelu porodicu (zenu, muza, djecu) a ja samac sa svojih 24 godina, pa sam se i pitala milijon puta da li mozda i na to gledaju da se izvlace samo bracni parovi......vise ni sama ne znam, znam samo da necu odustati dok ne odem, a nije prvi put da apliciram.
Iskreno zivot mi se na balkanu smucio, kad se sjetim samo zivota vani i ovdje, dodje mi da se ubijem

Valjda, dragi Bog nam da srecu pa da pozelenimo i mi koji imamo jaku zelju za odlazak na onaj svijet i za novi pocetak.

[oskark]

E pa mogu i ja datisvoje misljenje na osnovu toga sta bi bilo kad bi bilo, barem za sada. Aplicirao sam prvi put ove godine, iako pratim ovaj forum malo duze, a i celu proceduru. A naravno motivisan kao svi ostali ovde.
U svakom slucaju ne znam kako bi moji reagovali, al nisam ubedjen da ce biti bajno i sjano. znajuci moju mamu, ona bi mi trpala glavu svim i svacim, ne bi li odustao od sve. A moram priznati da ti radi bas cesto kad nesto hoce da bude po njenom. Inace moram da priznam da sam jako povezan sa kevom(verovatno sto sam joj jedini sin ), tako da verujem da bi njoj to najteze palo. Znam iz iskustva, jer kada sam studirao, maltene svaki dan je zvala telefonom, sto ponekad zna i da nervira, al opet s druge strane prija...sta ces mame . Al na svu srecu nisam jedini, imam jos tri sestre i jednog brata, a sve ukupno imaju 6 unucica(malih i velikih) tako da nece ostati sami. Sto se caleta tice, sasvim je druga prica. Nismo nesto u preterano dobrim odnosima, tako da me ne brine nesto posebno njegovo misljenje. A za sestre ne znam, ni moje ni sa njihove strane kakve ce biti reakcije. Znam samo da ce biti jako tesko.
A za drusto se ne brinem. Slazem se sa Jovketom. Ne bih nikom ni rekao dok ne spakujem poslednju krpu u kofer. A to ce biti 2-3 dana pred polazak. Sta god cini nisam imao nikakvu podrsku prijatelja, tako da ne vidim ni sada kakva bi bila razlika. A naravno na poslu kao i svi...nista do zadnjeg dana .
Do sada sam rekao za prijavu samo jednoj drugarici koja je rekla da mi se divi i da ona nikad ne bi mogla da se snadje, niti bi se prijavila .
Toliko od mene

[Lotus]

Ja nisam još dobio na lutriji ali kada sam radio na J-1 vizi, moji su se uspaničili da bi mogao ostati tamo. Otac je sjeo na avion i dosao u NY da me malo " vidi". Bio je 2 mjeseca, dosao doma i rekao mami... "nije ni on lud sto oce biti tamo".
Poanta je da ce roditelji uvijek misliti da je ovdje bolje jer smo mi dio njihovih uspjeha, ali ja njima znam cesto reci da im zato nisam kućni ljubimac...

[cvale]

Svaka ti cast kolega MikiSA što si izvukao ovu temu iz naftalina jer ja je prije nisam vidio. Ja nisam dobitnik lutrije, ali kao i zemljka Jovke dijelim isto mišljenje o zivotu i odlasku.
Ja već polako pripremam teren za porodicu i rodbinu pričom o skorom odlasku(da li u Ameriku ili Kanadu) odnosno o odlasku sa ovih prostora u sto skorije vrijeme. Iz godine u godinu svjedoci smo neviđeno teških uslova življenja na ovim prostorima i raznoraznim lopovlucima ( te treba ti „covjek“ za ovo te za ono). Ja sam svojoj majci i bratu rekao da o svom zivotu odlučujem sam, te kao i u Jovketovom slučaju ne želim da mi dijeca plaćaju danak ostankom u BiH. Mnogo sam se puta pitao da li sam ja normalan lik jer većina oz mog okruženja je mišljen da je ovdje dobro!? Šta crno dobro kad ja uopšte nemam dokolice!!!! Ne mogu na godišnji da odem!!! Zivim ko u getu !!!!
Radim u državnoj insituciji ali i u njima je mobing do bola. Te moras ovo te moras ono te ostani prekovremeno( koje se naravno ne placa) što me još prije tri godine navelo na razmišljanje o odlasku. Ne mislim ja da je u inostranstvu sjajno i bajno i da će biti lako ali upravo da ako ne pokušam mogla dovesti dao krivice što to nisam uradio, pa na kraju krajeva uvijek se mogu vratiti u ovo naše „blagostanje“.