Moji razlozi za odlazak sa Balkana poceli su da se gomilaju jos od daleke 1995, sa zavrsetkom rata u Bosni...
Bila sam izbjeglica prvih 6 mjeseci rata I onda smo se vratili kuci misleci "sad ce biti gotovo". Hm, kako smo bili naivni tad.U ratu sam odrapila 3 pune godine I kad se sve zavrsilo jos uvijek je zivjela nada da ce da bude zivota.
Nakon svega kroz sta sam prolazila poslijeratnih godina, vec 1998 sam se odlucila za odlazak u Australiju. Nisam uspjela I poslije 7 odbiijenica sam se odlucila da probam DV Lottery 2003. Tad nisam bila te srece da me izvuku I kad sam drugi put aplicirala za DV2008 to sam I dobila.
Svaka naredna poslijeratna godina bila je gora od one prethodne. Cak mogu da kazem da su prvih 5-6 godina bile I nekako podnosljive ali svaka poslije toga je postajala nocna mora.
Kad predjes 35 godina starosti posla vise nema, lezi I crkni.
Srecom sam uvijek imala posao I nisam zavisila od lokalnih vlasti, novopecenih gazda, bivsih (novih) direktora, prijatelja, neprijatelja..........osjecala sam se kao izbjeglica u svom sopstvenom gradu ali to je vec prica za neku drugu temu.
Neka im je Bog dragi na pomoci.
"Pravda je budna, spora, strpljiva i ceka."
Jedino mi je ostalo zao sto mi je sin tad vec prerastao kategoriju od 21 godine I nije mogao samnom da dodje. Preko imigracije na koju sam ga pisala ima da ceka jos minimalno 8 godina. Mislim da to nece biti opcija na koju ce se cekati.
|