[Cosmo]

Nasi razlozi za odlazak su vrlo jasni - bolji zivot. Svjesni smo cinjenice da nigdje ne cvijeta cvijece ali ova situacija u BiH i regionu uopste, bar nama, postaje neizdrziva - nacionalizam, zatupljenost, korupcija, nepotizam, sve veca besparica, sve je manje ljudi.

Prosli smo smo rat na razlicitim stranama i imali po jedan brak prije nasega, imali uspona i padova, konacno se nasli i pokusavamo si stvoriti zivot dostojan covjeka...ali ne ide. Ne ovdje, ne sada, i vjerujem da ovdje na Balkanu nikad nece ni moci. Opet, sve zavisi i ko sta zeli u zivotu. Neko kaze ''nek' se zdravo, nek' ima krov nad glavom, pojesti i popiti...''. Ima to i krava u stali, ne kisne, neko joj donese slame i vode, i o njoj se neko brine. Mnoge, pa i nas, zasjenio je period od nekoliko godina nakon rata kada je sve krenulo na bolje, kada je vecina imala nadu u neku bolju buducnost. Nakon toga, sve se zaustavilo na jednoj tacki i krenulo nizbrdo.

Stvorili su se novi sistemi vrijednosti, neke nove elite koje da bi sebe izdigle, gledaju da drugog ponize. Stranci smo u vlastitom gradu, pa je manje-vise svejedno gdje cemo zivjeti. Ja imam nazovi 'respektabilan drzavni posao' a zaradim mizeriju jedva da se prezivi jer radim posteno, jer necu i ne mogu drugacije, jer se ne snalazim u ovakvom vremenu.

Imamo djecu koju ovdje nista dobro ne moze cekati. U totalno narusenom sistemu obrazovanja i trenutnoj hiperprodukciji kadrova u kojoj svako moze dobiti fakultetsku diplomu, ta diploma vise i ne vrijedi. I da zavrse skole i fakultete, treba dobiti posao, sto je sada bez jake veze i puno para, skoro nemoguce. I ako ga dobije, radice citav zivot za mizeriju kao i mi do sada.

A nacionalizam, politicka prepucavanja, mediji koji svakodnevno truju narod, zivot u strahu i neizvjesnosti, to je posebna prica. Pogotovu ako ste u mjesovitom braku, kao mi. Kad vidis ko su i kakvi su nam predstavnici vlasti, ministri i ljudi na visokim pozicijama, nije ti jasno kako takvi idioti mogu tamo uopste da budu. A kradu i vuku lopatom, imaju sve i zive 100 zivota. I ne zadovoljava me cinjenica da je tako i u drugim zemljama u regionu. Ili da ima mnogo njih koji losije zive od nas. Mi hocemo bolje i mislimo da mozemo bolje. Svakodnevno vidim i cujem x stvari koje mi vrijedjaju inteligenciju i smetaju sve vise i vise. Sada, kada smo blizu 40, kajemo se sto ranije nismo otisli i nadamo se da nam jos nije prosao voz. A jedan od nasih pokusaja za odlazak je i ova lutrija.