Smešna strana imigracije

[Taji]

DIO III


25. decembar
Prvi dan Božića. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je dočepati se aviona. Nalećem na Deda Mraza u bermudama, šaljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vreću sa rižom i otpakovane vreće mlijeka u prahu … kažu šupci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je već prevršilo mjeru. Psujem tečno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponašam nakon što sam ljubazno stisnuo pilota i vikn’o mu na uho: “Vozi Miško!”.

27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjećam miris Evrope. Zadržavaju nas u policiji, kažu istekla nam oba pasoša, i crveni, i plavi. “Ma, koji ste mi vi …” mislim se, ja - tamo se ja više ne vraćam. Fino mu kažem: “No Amerika, no, niks, kaput, finito…” Prenoćili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijeće, kaže treba da prođe neko ispitivanje. Baš smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno našeg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijeće mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjećuje.

31. decembar
Nakon dvije noći prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Beč. Svi smo se već međusobno posvađali.
Optužuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjeđujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, već smo skoro kući. Slećemo u Beč. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes’ klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1. januar
Novu godinu dočekao u krugu familije, u posebno ukrašenoj ćeliji. Gledam novogodišnji koncert kroz rešetke. Djeci poklanjam čokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Sviđa joj se. Miriše. Izgleda da će nas pustiti već za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Već sam skoro zaboravio ona sranja što smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintoš, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih riječi nakon našeg groznog McDonald’skog iskustva.

6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvoženje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobađaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi plaćali carinu, ostavljam lažni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokažem da je korištena. Niko iz familije ne priča sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smješka, policajci se smješkaju, taksista se smije, ja mislim da nešto debelo nije u redu. Nisu me čak pitali ni za putovnicu, domovnicu, šahovnicu… Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kažu, kak’ ste vi Bosanci bedasti.

7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki međudržavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k’o Grk u zatvoru. Odustajem, iz čarapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlučujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreća. Baš bih se obruk’o. Stižemo u zadnji čas na Kolodvor, banka još radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U čekaonici svi puše, postaje neizdrživo. Idem do klozeta da dođem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao višak karata, biće gusto. Ja pristajem na tri sjedišta za četiri karte, pod uslovom da prtljag držimo u krilu. Bolje išta nego ništa. Hajd’, mislim se, nek’ je živa glava.

8. januar
Ovo pišem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al’, opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokušavam zaspati, ne mogu, muzički ukus šofera je gori od onog već lošeg predratnog. Neko povraća pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov’o kuhana jaja. Povraća mi se, da hoće zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi kožnu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukočen toliko da me policajci skidaju. Kakva noć.

11. januar
Ovo pišem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreća, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki švercer pristaje da trampi paket argete za džepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukočen, svaki me mišić boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje čekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer’o. Pa, neće Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi žena kaže da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijeće i nešto se domunđavaju oko naših sjedišta. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaže, dobro došli kući. Svi nam se zahvaljuju na stanici što smo ih zabavili. Svi puše. Malo mi je zlo. Nude me pićem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrčavam na čisti zrak.

13. januar
Pokušavam prvi put da uđem u “svoj” stan.

14. januar
Već nekoliko puta pokušavam da uđem u stan. Provodimo čitav dan u raznim opštinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokušavamo da iznudimo nalog za iseljenje “stanara”.

15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u “našem” stanu. Pokušavam istjerati te nevaljalce. Više smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noć. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kažu da nisu ušli u trag lopovima iz autobusa, još, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rješenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruže, i u združenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje ništa. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, ništa. Al’ **** ga, svoje je svoje, ljubim štokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar
Baš je naš svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase ćilime što su komšije čuvale šest godina. Neko na podvožnjaku našao nas televizor i otkupio od jednog švercera. Sa smeća donijeli naš bojler. Nađeno dosta naših slika, predratnih. I moja diploma, zgužvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Već pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da će mi dati čim ponovo nabavimo krevet.

1. mart
Danas sam već počeo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole još od onog autobusa, imam puno unošenja, radim s robom. Fata počela da šije kod jedne fine žene. I ona je, kaže, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dođe na svoje, ali, kaže, ako radimo vrijedno i imaćemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne časove djeci. Oni nisu još u školi, do septembra. Sada su nam dali dobru šansu da polažu ove razrede što su završili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje ništa ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja još imam problema sa politikom. Sreća, televizor nam se često kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja očekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozačkom dozvolom mogu dobit’ fini posao za neku međunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dođem, svi puše. Puše pravo. Na to se nikako ne mogu navići, k’o da nisam čitav život živio ovdje.

2. mart
Pitate se, gdje ćemo sad. Nećemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraća. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde više ni puškom otjerati. Dobro nam je - u pičku materinu.

KRAJ